Amerika je porazila Kinu u Libiji, što je za posljedicu imalo protjerivanje Kine iz Mediterana

Sredinom 2008. godine Libija i Kina potpisuju važne energetske ugovore, Vašington tada shvata kako je primoran da mijenja svoju strategiju na Bliskom istoku i sjeveru Afrike.

U današnjoj kineskoj snazi uveliko igra udio zvani libijska nafta, prema istraživanju američkog ministarstva za energiju, vrijednost libijskih zaliha nafte iznosi oko 6 triliona dolara.

Naravno energetska bliskost između Libije i Kine, stavila je Libiji na čelo metu, tačnije meta je postao upravo sam Gadafi.

U samo tri naredne godine 24 hiljade kineza započeli su živjeti u Libiji.

Muamer Gadadi sa kineskim zvaničnicima

Neki od njih došli su kao vojnici koji će biti podrška Gadafiju, upravitelji kineskih kompanija, stručnjaci iz oblasti nafte i prirodnog gasa, tako je Libija postajala kineska tvrđava na sjeveru Afrike.

Kada je Kina počela gledati na Libiju kao otvorena vrata Mediterana, Amerika i Francuska su Gadafiju na čelo metu stavile.

Toga dana je francuski predsjednik Sarkozy bez da je NATO donio bilo kakvu odluku, naredio bombardovanje Libije ali stvarna meta je bio Gadafi.

Zašto je Sarkozy požurio sa ovom odlukom izašlo je na vidjelo tek nekoliko godina kasnije.

Gadafi je na privatni račun Sarkozya uplatio 100 miliona dolara i zaprijetio Sarkozyu kako će ga razotkriti, ali stvarni motivi napada na Libiju bili su zbližavanje sa Kinom.

Pored Kine, Gadafi je imao jako bliske odnose i sa Turskom, dogovor je bio da će Libija pokriti preko 40% turskih potreba za naftom i gasom, naravno po čak 50% nižoj cijeni.

Turska bi zauzvrat obnovila cijelu libijsku infrastrukturu, turska vojska bi uspostavila dvije vojne baze na libijskom tlu, jedna od njih bila bi na obalama Sredozemlja.

Dok je Vašington poduzimao korake da spriječi energetsku saradnju između Kine i Libije, nije želio dopustiti ni Turskoj da dođe do libijskih resursa.

Samo godinu dana nakon što je Gadafi sklopio dogovore sa Kinom i Turskom biva ubijen.

Nakon toga Libija ostaje u dugogodišnjem ratu do danas, kao posljednji događaj je američka invazija na Tripoli posredstvom generala Haftara.

Američko oružje u redovima Haftarovih snaga

Oružje koje Haftarove snage koriste dopremljeno je od strane američkih kompanija, naravno ne besplatno, UAE su platile pristiglo naoružanje.

Kasnije je Vašington dao zeleno svjetlo za drugu operaciju, komanda američkih snaga u Africi (AFRICOM) započela je aktivnosti u Libiji.

Odlučeno je kako će centrala američkih snaga u Africi postati Tripoli, grad koje Haftarove snage trebaju da osvoje da bi ga predale Americi.

Izgleda kako će dolazak američkih snaga u Tripoli nanijeti veliku štetu Kini i Turskoj, ali Amerika želi napraviti dogovor između Libije i Turske.

Pentagon koji će iz Afganistana povući na hiljade vojnika, planira iste da pošalje u Libiju. Hafter koji je otvorio vrata DAEŠ-u u Libiji, vratit će se sretan svojoj kući u Virdžiniju.

Jasno je da će onaj ko ovlada energijom, držati glavnu riječ u ovoj regiji.

Izgleda da je sa Haftarom završen veliki kineski san jer za ekonomski rast energija koju Kina trenutno nema je uslov.

Problem ne leži samo u Libiji, jer dok je Kina gubila Libiju, izgubila je i vrata Sredozemlja.

Budućnost Kine u Mediteranu danas isključivo ovisi o Turskoj.

Autor: Tarık Selçuk BaşTürk

 

 

 

 

 

 

 

 

Podijelite sa ostalima