Najveća ruska greška: Kako je Vladimir Putin pokušao prevariti Tursku?

Generalno većina većina ljudi ima pogrešno viđenje međunarodnih odnosa, odnose među državama često miješaju sa odnosima među pojedincima što je velika greška.

Lideri velikih država ispred TV kamera mogu da se smiju i zabavljaju, ali kada se vrata za javnost zatvore, otpočinje velika borba, nadmetanja i cjenkanja.

Ukoliko jedna država unapređuje odnose sa drugom, zasigurno ima veliki interes u tome.

Ukoliko bih krenuo nabrajati razloge zbog kojih je se Rusija približila Turskoj, lista bi bila predugačka.

U međunarodnim odnosima i „Igrama“ nalaze se mnogi skriveni ciljevi i interesi koje većina ne vidi.

Koliko god da Turska i Rusija unaprijede zajedničke odnose, niti Rusija Turskoj niti Turska Rusiji nikada neće vjerovati

Rusija zbližavajući se sa Turskom došla je do najpovoljnije i najkraće rute za transport prirodnog gasa u Evropu, prodavajući S-400 sistem drugoj najvećoj vojsci NATO saveza dobila je nezamislivo veliku reklamu za svoj antiraketni sistem.

Pored toga, zbog bliskosti sa Turskom Rusija je kao nikad prije osnažila svoj uticaj na Bliskom istoku i postala bitan faktor u odlučivanju.

Rusija je uspjela ubaciti i sjeme podjela u sami NATO savez zbog svoje bliskosti sa Turskom.

Šta je Turska dobila od Rusije? Turska koja je u konfliktu sa Evropom i SAD-om uz pomoć Rusije uspostavila je politiku „Ravnoteža“. Koristeći se ruskim uticajem na Asada, gotovo bez otpora je zauzela veliki dio sjevera Sirije.

Uspostavom turskog toka, Turska je preuzela kontrolu nad snadbjevanjem Evrope prirodnim gasom, od kojeg ima veliku ekonomsku korist.

Sama nabavka S-400 i pokretanjem gradnje nuklearne centrale, Turska je izvukla veliku korist iz ovog zbližavanja sa Rusijom.

Ali ova saradnja je išla do određene tačke jer Rusija ne želi da Turska dodatno osnaži, ukoliko bi se to desilo Rusija bi se našla u velikom problemu.

Ruski planovi u pogledu Sirije su se promijenili, Turska je pokvarila plan Rusije

Rusija je u prošlosti dala podršku za tri vojne operacije koje je turska vojska provela u Siriji, dopustila je Turskoj da nesmetano ulazi u vazdušni prostor Sirije.

Ali posljednjih mjeseci izlazi jedna velika istina na vidjelo, cilj Rusije nije bio pomoći Turskoj, Rusija je to učinila samo zbog sebe.

Sada se možda pitate kako? Ukoliko pogledamo današnju kartu Sirije, sve će postati daleko jasnije. Na početku ruske vojne intervencije u Siriji, Rusija se susrela sa nepremostivom preprekom, to je vojska SAD-a.

Rusija nije bila u mogućnosti zauzeti teritoriji koji je bio pod kontrolom američke vojske, svaki ruski pokušaj završavao se velikim žrtvama u redovima ruskih plaćenika i vojnika.

Zbog toga je Rusija sjever Sirije prepustila terorističkoj organizaciji YPG-PYD.

Ruske procjene su bile kako će teroristi YPG-a izazvati Tursku na vojnu intervenciju protiv pro-američkih snaga na sjeveru Sirije, i upravo to se dogodilo.

U posljednjoj turskoj vojnoj operaciji na sjeveru Sirije, američke snage su se povukle jer su nastojale izbjeći direktni sukob sa Turskom, kasnije je Rusija okupirala većinu oblasti iz kojih se američka vojska povukla.

Ruska računica bila je da će oblasti na sjeveru Sirije koje ne mogu uzeti iz američkih ruku, daleko lakše uzeti od Turske. Rusija je odustala od dogovora sa Turskom, računajući kako su pobunjeničke frakcije oslabile

Putin koji je se usudio da prekrši međunarodni sporazum iz Sočija, susreo se sa potezom koji nije očekivao od Turske. Turska je jasno obznanila kako se neće povući iz Idliba, otpočela je sa gomilanjem vojske i vojne opreme okolo i unutar Idliba i Halepa.

Do kraja februara ukoliko se snage režima ne povuku iza linije turskih vojnih osmatračnica, susrest će se sa vojnom operacijom turske vojske, najavio je predsjednik Erdogan.

Posljednjih sedmica u regiji Halepa i Idliba dogodili su se brojni atentati na ruske vojne stručnjake, pripadnike tajnih službi, čak je ubijeno nekoliko režimskih generala bliskih Bašaru el Asadu.

Turska je otišla korak dalje pomažući Ukrajinu, sa kojom su potpisani mnogi važni sporazumi iz domena vojne industrije, upravo zbog ruske izdaje unutar Sirije.

Putinov glavni cilj bio je udaljiti Tursku od Zapada, navesti je da napusti NATO, Putin koji je Turskoj omogućio nabavku S-400 često se sastajao sa predsjednikom Turske.

Nakon što SAD nisu uvele očekivane sankcije Turskoj zbog nabavke S-400, i najave kako zbog S-400 neće prekinuti svoje odnose sa Turskom, Putin je shvatio svoj poraz.

Putin je zaboravio na sve sporazume koje je potpisao sa Turskom, nastojao je učiniti sve kako bi Turska krenula sa povlačenjem iz Idliba

Vrijeme će pokazati uskoro koliko sam bio u pravu, ali koliko god da je Turska u teškoj situaciji trenutno, i Rusija se zbog svojih poteza našla u jednako teškoj poziciji.

Turska je odlučna da se bori u Idlibu jer pored izbjegličkog vala koji bi mogao zadesiti Tursku, ukoliko Rusija i režim zauzmu Idlib na red dolaze Afrin, El-Bab čak i istok Sirije.

Ukoliko bi Turska izgubila ove teritorije, propao bi sav uloženi trud, vrijeme i uloženi novac koji iznosi desetine milijardi dolara. Stekli bi se uslovi za povratak terorističkog koridora YPG-a ponovo na sjeveru Sirije.

Turska ovaj scenariji ni pod cijenu rata sa Rusijom ne može dozvoliti.

Zbog toga danas u Idlibu vidimo Tursku koja je sa svojom vojskom otpočela pripreme za najveću vojnu operaciju u historiji republike.

Turska se unutar Sirije sukobljava sa interesima najjačih svjetskih sila, koristeći se Rusijom, Turska se prvo suprostavila SAD-u. Danas se događa upravo suprotno, koristeći se Zapadom, Turska nastoji zaustaviti ruske pokušaje okupacije Idliba.

SAD su već poručile kako su spremne pružiti podršku Turskoj dok je NATO zatražio od Rusije i režima da zaustave napade nad Idlibom.

Turska jasno pokazuje kako se ne oslanja ni na NATO niti na Rusiju i samostalno preuzima inicijativu u Siriji

Rusija pored svega nije prekinula svoje veze sa Turskom, razlog je očit, gubitak Rusije bi u tom slučaju bio daleko veći od onog što bi dobila.

Ruska strategija svodi se na beskonačne iscrpljujuće pregovore koji zajedno sa ruskim potezima na terenu imaju za cilj natjerati Tursku da prva odustane od pregovaračkog stola.

Ukoliko bi „Ljuta“ Turska prva odustala od svih sporazuma sa Rusijom, ponijela bi teret krivice za neuspjeh u Siriji, otvoren bi bio teren da se turska vojska natjera da napusti Siriju.

Ali pogledajte turski odgovor na ovo, Turska ne odustaje od pregovora ali istovremeno i vojno djeluje na terenu Sirije.

Pored ruskih poteza u Libiji protiv Turske, Rusija će uskoro otpočeti sa napadima zajedno sa teroristima YPG-a na regije El-Baba i na druge pozicije koje drži turska vojska unutar Sirije.

Zašto Rusija čini sve ovo? Koji su njeni motivi u Libiji i Siriji?

Kao i u prošlosti što sam govorio, motiv su energetski izvori u istočnom Mediteranu. Rusija kao SAD i druge zapadne države ima velike interese u ovoj regiji. Pored toga što želi prisvojiti jedan dio ovih resursa, Rusija je vjerovatno izračunala i jednu drugu računicu.

Ukoliko bi Turska došla do sopstvenih energetskih izvora prirodnog gasa, pored toga što bi prestala sa nabavkom od Rusije, Turska bi svoj gas prodavala Evropi.

Turski gas bi tada na tržištu bio daleko povoljniji od onog koji dolazi iz Rusije, zbog čega bi se Rusija našla u velikom problemu iz kojeg ne bi mogla naći izlaz jer ruska ekonomija ovisi o prodaji energenata.

Zbog toga Putin bombarduje civile u Idlibu nastojeći da na tursku granicu protjera milione izbjeglica koje će uzrokovati nemire i pobunu među turskim narodom.

Putin svojim potezima u Libiji, nastoji spriječiti Tursku da se domogne energetskih resursa.

2020. godina će biti drugačija od onih prethodnih posebno za Tursku koju čekaju još veće unutrašnje i vanjske krize.

Autor: Tarık BaşTürk

Podijelite sa ostalima